Molitva, žrtva i konkretan rad

Družba Milosrdnih sestara Svetoga Križa pripada Trećem samostanskom redu svetoga Franje Asiškoga. Na poziv đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera prve redovnice Družbe dolaze u Hrvatsku, u Đakovo godine 1868. Ublažiti ljudsku nevolju svake vrste, osobita je poslanje Družbe. Tako sestre preuzimaju rad u bolnicama i njegu oboljelih od teških bolesti, rade i u prosvjeti-obrazovanju u školama i vrtićima. Danas sestre svetog Križa, hrvatske provincije, djeluju osim u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Njemačkoj, Srbiji.
Družba ima i misionarku u Brazilu – sestru Beatricu Krstačić. I u Lijepoj našoj sestre su misijski aktivne. Možda ponajbolji primjer je Misijska grupa župe Svih Svetih u Đakovu koja aktivno djeluje gotovo dva desetljeća. Vodi ju sestra Ignacija Ribinski. Đakovački suradnici misija školuju 420 djece i 29 bogoslova u misijskim zemljama u suradnji s misionarima u tim zemljama. Odškolovali su i nekoliko studenata medicine i poljoprivrede u misijskim zemljama te 8 svećenika. Sestra Ignacija vodi i nadbiskupski Misijski ured i animatorica je župnih misijskih skupina u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Umirovljena je vjeroučiteljica, a prije Đakova radila je u župama sv. Mihaela arkanđela i Sv. Petra u Osijeku, Duha Svetoga u Nuštru, Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima i Sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu.
Misionari tvrde da je najveća potreba misija školovanje djece, kazuje s. Ignacija dodajući da i papa Franjo ističe da na mnogim mjestima evangelizacija započinje upravo obrazovanjem. Misijska suradnja je počeli najprije sa misionarkama u Beninu, gdje djeluju Marijine sestre od čudotvorne medaljice. Pomoć se potom proširila i na Tanzaniju, Ruandu, Madagaskar, Brazil, DR Kongo, Sierra Leone, Salomonske otoke, Keniju i od nedavno u Ganu. Sve to ne bi bilo moguće bez mnogih članova, župljana-malih i velikih, ali i dobrih ljudi diljem Hrvatske.
– Misijska je grupa vrlo aktivna. Naše aktivnosti su, nastavlja s. Ignacija, molitva, žrtva i konkretni rad. Sastajemo se jednom tjedno zasebno odrasli, a tako i djeca. Na susretima razgovaramo i odlučujemo što možemo činiti više i bolje, koje su konkretne potrebe pojedinih misionara s kojima smo povezani i kojima smo obećali svoju pomoć. Izrađujemo razne ručne radove koje ponudimo u Misijskom centru na prodaju u ranim prigodama. Posebno organiziramo četiri izložbe tijekom godine: uz Misijsku nedjelju, Božić, Dan života i Uskrs. S djecom od godine 2001. organiziram akciju Pjevača betlehemske zvijezde po uzoru koji je već dugo u praksi širom svijeta. Osim spomenutoga, već 15 godina zaredom, organiziramo misijski seminar koji uvijek „predlaže“ što bi htjeli ostvariti u predstojećem razdoblju. Lani smo nastojali povezati sve suradnike u Misijski Molitveni vez: molitvom krunice za misije. Nastojimo da na svakom seminaru uvijek bude nazočan i koji misionar, a u kontaktu smo s fra Ilijom Barišićem i fra Filipom Sučićem iz DR Konga, s don Dankom Litrićem iz Ruande, p. Vladimirom Stuhlijem s Madagaskara, don Ivanom Stojanovićem u Gani, s. Beatricom Krstačić u Brazilu, s. Dorotejom Dundjer, Maristelom Galić i Jacintom Petrović iz Benina. Ima već i jedan pokojnik među mojim prijateljima to je fra Stojan Zrno iz Konga. Sve to ne bi bilo, kako rekoh, moguće bez mnogih i revnih suradnika. Kad sam godine 1999.po drugi put započela svoje djelovanje u Đakovu, nastojala sam u misijsku aktivnost uključiti i odrasle. Bilo je iznenađujuće dobro. Imamo i vanjske suradnike bez kojih bi bilo dosta teško djelovati, a to su članovi župne zajednice koji radom i darom te spremnošću svoga srca pritječu u pomoć kad zatreba, a treba počesto. Nije bilo uvijek ni lako ni jednostavno, ali to se brzo zaboravi, i idemo dalje… Ipak je to bilo nešto neuobičajeno te je trebalo proći neko vrijeme dok nas u župi nisu počeli posjećivati misionari i misionarke, te su prigodom posjeta govorili o svom radu, pozivu rekavši svoj „hvala“ za primljeni dar. Zahvaljujući osobnim kontaktima s misionarima i njihovim posjetima kada su nam darovali i razne predmete iz zemalja u kojima djeluju, otvoren je izložbeni prostor. Jedan dio je u samostanu (Kralja Tomislava 27, Đakovo) od 2007. godine, drugi veći i bogatiji u okrilju župe Svih svetih od 2014. gdje je trajno uređena Misijska izložba sa stalnim postavom, a jedna je prostorija uređena kao afrička koliba.
Imajući u vidu sve ostvareno, sestru Ignaciju upitali smo o izvoru predanog angažmana za misije ad genets. Naglasila je da vjeronauk nije samo učenje-izlaganje nego i poziv na primjenu onog što se naučava: tako je sav njezin vjeroučiteljski posao bio usmjeren na „dijeljenje vjere“. Naime, svojim je vjeroučenicima uvijek nastojala nuditi inicijative koje i njih same pozivaju na naviještanje Riječi Božje, koja nije mrtva nego, naprotiv, živa i djelotvorna, uvijek spremna na akciju: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti…
Jer, kako kaže, Evanđelje je živo i životvorno, ono sili na akciju i reakciju na odaziv pozivu: „Pođite po svem svijetu” (Mk 16,15).
Trpimir Alajbeg